Na pojavu historicizma u europskoj, pa tako i u hrvatskoj umjetnosti utjecali su različiti društveni i politički događaji koji su se odvijali u prvoj polovici XIX. stoljeća, ali i ranije. Za razliku od industrijske arhitekture koja se razvija istodobno s historicizmom, koja je potaknuta izumima i industrijskim napretkom i koja teži suvremenosti i budućnosti ističući uporabu modernih konstrukcija, u arhitekturi historicizma traga se za prošlim stilovima pa (pod)stilovi koji nastaju dobivaju u nazivu prefiks neo- („novi“), čime se naglašava „nova“ uporaba određenoga stila koji je u dotadašnjoj arhitekturi već poznat. Tako nastaju nazivi: neoromanika, neogotika, neorenesansa, neobizant...

U zagrebačkoj historicističkoj arhitekturi širok je opseg upotrijebljenih neostilova; njihov odabir ovisi o funkciji građevine, ali i o samome arhitektu. Neki su se arhitekti ograničili na jedan neostil, a neki su svestrani iako nisu jednako uspješni u svim neostilovima. Ponavljanje određenih motiva u različitim kontekstima katkad postaje gotovo i zaštitni znak pojedinih arhitekata. Uporaba arhitektonske dekoracije ovisi o razvojnoj fazi historicizma u kojoj građevina nastaje, a često i o financijskoj moći i željama naručitelja.